Zamućena slika

Premijera Shakespeareove drame Romeo i Giulietta dogodila se na ovogodišnjim Igrama 25. srpnja u ljetnikovcu Skočibuhi. Kako je autorska ekipa, redatelj Jagoš Marković, dramaturginja Aleksandra Glovacki, kostimograf Leo Kulaš i Festivalski dramski ansambl, dvadesetak glumaca svih naraštaja predvođenih Kristinom Stevović kao Giluliettom i Robertom Budakom kao Romeom, ambijentalizirala i usidrila predstavu u Dubrovnik i/ili svijet? Mogućnosti su metaforizacije i aktualizacije bile beskrajne. Vrijeme izgradnje ljetnikovca bogatoga pomorca i pučanina iz Suđurđa na otoku Šipanu odgovara Shakespeareovu vremenu: Vice Stjepović Skočibuha živio je od 1534. do 1588. Prostor je poveziv sa Shakespeareovim veronskim i mantovskim: struka upućuje na mogući uzor: vilu Farnese u Capraroli. Zrela renesansa naglašena je arhitektonskom simetrijom ladanjskoga zdanja: dvije vrtne tarace nude mogućnost šetnje različitim prostorima obitelji Montecchi i Capuleti, igrom „dvjema kućama“ „zadojenima mržnjom“. Veliku mogućnost za najpoznatiju dramsku ljubavnu priču kazališnim stvaraocima nudi prednja zapadna fasada s dvjema ložama, ali i kapelica Gospe od Loreta sagrađena bočno od zgrade, idealna za scene s franjevcima. Na Giuliettinu sudbinu može podsjetiti gola djevojka na dupinu, na obiteljskom grbu na ulaznom portalu ljetnikovca.

Neva Rošić i Kristina Stevović / Arhiva DLJI

Uži kronotop osim doslovne ili fiktivne šetnje višestrukim vrtovima i balustradama nudi i zanimljiv i bolan širi kronotop: ljetnikovac Skočibuha, gotovo naslonjen na dubrovačko groblje Boninovo, na kojem počivaju i najstariji, vlastelinskoga roda, i najmlađi, branitelji u Domovinskom ratu, u sidrištu je misnoga prostora Između tri crkve.

Ovogodišnja prva festivalska dramska premijera nije iskoristila ponuđene kronotopske mogućnosti. Predstava je mišljena iz prostora kazališne kutije, mogla je to biti predstava u bilo kojem kazalištu; čini se da joj prostor Skočibuhe zapravo više smeta nego pomaže. Umjesto ambijentalizacije, scenske metafore, razvedena ili slojevita prizorišta te preciznoga izmjenjivanja prostora Verone i Mantove, intimnoga zaljubljeničkoga i javnoga posvađena prostora vidimo sužen prostor u kojem se glumci nekako pokušavaju snaći u mizansceni koja, vjerojatno namjerice, filmskim pretapanjem, reducira ili negira pojmove lijevo i desno, gore i dolje, sužavajući ga na središte zamišljenoga kazališnog proscenija između dvaju stupova mjerljiva s nekim malim zatvorenim kazalištem. Situaciju en face unekoliko „popravlja“ dubina iz koje izlaze brojni glumci, dok ne dođe do zasićenja potencirana stalnim zatvaranjem vrata.

Dubrovačke ljetne igre naručile su prijevod drame od Luka Paljetka. No taj se prijevod ne izvodi. Tiskan je kao deveta knjiga biblioteke Psyche Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku i predstavljen u Kaboginu ljetnikovcu u Rijeci dubrovačkoj ovih dana. Prijevod je ritmičan, virtuozan, slijedi erotsku energiju iznimne tragedije s elementima stalne ljubavne sreće. Pomislila sam: odreći se ovako sjajna i naručena prijevoda znači imati jak razlog; vjerojatno autorska ekipa ne želi naglasiti erotičnost i ljubav, nego samo smrt, ubijanje, thanatos, ili klasičnost s patinom starine pa se zato odlučuje za prijevod na hrvatski Josipa Torbarine. U predstavi, međutim, ne vidim ni „smrtonosnu“ ni koncepciju „estetike ljepote“. Ne vidim ni bal ni maskenbal ni Giuliettin balkon, ni tugu ni patnju ni strast, vidim samo izgovaranje riječi, riječi, riječi i niz slika. Ne postoji ni hamletovsko „Sve ostalo je šutnja“. Romeo, npr., dozna da mu je draga otrovana i bez imalo emocije nastavlja dalje govoriti. No ne razumijemo govor u ovoj predstavi. Čujemo samo riječi. Kao da su misao i mišljenje nekamo odlutali. Jer: „Govor je mišljenje.“ Da su barem dolutali do ljubavnih ili zasanjanih ili smrtnih prostranstava! Izgubili su se u općenitosti, nečujnosti, nekad čak i lošoj dikciji, slaboj artikulaciji ansambla. Izgubili su se u filmskim pretapanjima, u izvanjskim pokazivanjima navodne ljepote bez dubine. U ovoj predstavi ne možemo govoriti o tipovima, o karakterima, o odnosima, o koncepciji, o klasici, o kanonu, o standardu. Zapravo, ne znam kad mi je bilo besmislenije napisati kritiku tražeći značenje i smisao – a značenja ni smisla nema.

Nagrada Orlando pripala je Nevi Rošić za ulogu Giuliettine dadilje. Neva Rošić ne priklanja se većini, blijedoj i pokazivačkoj. Gradi svoju ulogu rastvarajući žensku utrobu, bolnu utrobu, istražujući sve strane i slojeve Shakespeareova ingenioznoga teksta, od komičnosti, farsičnosti, grotesknosti do tragičnosti, ne želeći biti pokazivačka marioneta, nego osoba koja sondira priču o ljubavi, tajni, prijateljstvu, smrti, nemoći, dobroti, hrabrosti, derutnim fasadama nekadašnjega veličanstvena zdanja. Takva je mogla i trebala biti ova predstava. Prikaz sukoba između individualne snage i okolnosti koje naviru u ovoj se predstavi – zamućenoj slici – nažalost nije dogodio.